Faust Vrančić, Šibenčanin, rođen je 1551. godine. Kao desetogodišnjak odlazi u Požun, na skrb kod očevog brata Antina, koji je bio na položaju kraljevskog savjetnika i na visokim crkvenim dužnostima. Tamo stječe i osnovno obrazovanje.
Sa sedamnaest godina odlazi u Padovu na studij filozofije i prava. Razdoblje nakon studija slabo je poznato, ali 1. siječnja 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine Sv. Jeronima u Rimu.
Godine 1579. biskup István Fejérkövy postavlja Vrančića za zapovjednika grada Veszprema i upravitelja biskupskih imanja, ali na tom mjestu ostaje kratko. Dvije godine kasnije prihvaća mjesto tajnika kralja Rudolfa II u Pragu. Boraveći na dvoru, Faust istražuje probleme prirodnih znanosti i tehnike, tim više što se za to područje zanima i sâm kralj. Na tehničke probleme mogao ga je poticati i Jacopo de Strada, koji se nalazio u Pragu upravo u doba kada i Vrančić. Jacopo de Strada bio je graditelj i carski ratni komesar, a oko godine 1580. izradio je brojne crteže raznih mehanizama i strojeva.
Godine 1594. napušta tu službu i daljnje četiri godine živi u Dalmaciji i Italiji, posebice Veneciji. 1595. objavljuje u Veneciji svoj poznati rječnik pet jezika: dalmatinskog (hrvatskog), madžarskog, latinskog, talijanskog i njemačkog - Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae (Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog). Kao drugo izdanje tog rječnika moglo bi se spomenuti ono praškog benediktinca Petera Lodereckera, koji je, jamačno s Vrančićevim dopuštenjem, preuzeo jezični materijal i dodao još i češki i poljski. Treće izdanje objavio je 1834. madžarski leksikograf J. Török u Bratislavi, pod naslovom Dictionarium pentaglottum, ističući pri tome važnost Vrančićeva rječnika za madžarsku leksikografiju.
To je prvi rječnik hrvatskog jezika, a u njemu je moguće naći i matematičko i prirodoznanstveno nazivlje, ali samo ono koje je već u uporabi puka. Ne zna se da li je to bila Vrančićeva hotimična namjera ili ne. Od matematičkih naziva tu se mogu naći brojevi: numerus - jedan unus - jedan, duo -dva, tres - tri itd. Navodi i druge nazive koji su imali uporabu u životu, ali su u matematici imali uže značenje: angulus - kut, arcus - luk, aequaliter - jednako, orbis - kolobar, focus - ognjišće, magnitudo - veličina, globus - okrug, okruo, addere - nadoklasti, multiplicare - umnožiti, partitio - dijeljenje, numerare - broiti, divisor - dilitelj, metiri - miriti, mensor - mirac, bilanx, statera - mirila, mensura - mira…
Vrančić navodi i fizikalne pojmove: lumen -svit, fulgor - svitlost, motus - micanje, tinnitus - zvuk, tonitru - grom, radius - zraka, iris - duga, fulgur - munja, calor - teplina. Također nabraja i astronomske i meteorološke pojmove: stella - zvizda, aeter, coelum - nebo, aetheris, coelestis - nebeski, algor - mraz, piuvia - dažj, ventus - vitar, nix - snig…
Godine 1598. Rudolf II imenuje ga titularnim čanadskim biskupom, ali on nije mogao stupiti na tu dužnost jer je Csanad tada bio pod Turskom vlašću, te kraljevim savjetnikom za Mađarsku i Transilvaniju. Kako nije bio uspješan političar, napušta dvor i ulazi u red Sv. Paula, tzv. barnabita, u Rimu.
Dolazak u Rim, bio je posebice poticajan na Vrančića - njegov prijatelj, barnabit Giovanni Ambrozio Mazenta potiče ga na istraživanje konstrukcije strojeva i rješavanje arhitektonskih problema. Preko Mazene se upoznaje sa nekim tehničkim crtežima Leonarda da Vincia. To zanimanje postupno se pretvara u originalna tehnička rješenja, koja su okupljena i objavljena 1615. u Veneciji u knjizi Machinae Novae (Novi strojevi). U djelu je prikazao 49 grafika velikog formata koje opisuju 56 različitih uređaja i konstrukcija. Uz nazive grafika na latinskom, dodani su i opisi strojeva na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom. Na kraju djela dodan je popis nacrta koji su izvorno njegovi, a koje je preuzeo od drugih autora da bi napravio svojevrstan priručnik i pregled tehničkih rješenja.
Osim tehničkim problemima, Vrančić se pozabavio i filozofskim promišljanjima – 1608. pod pseudonimom Justus Verax Sicenus objavljuje Logica suis ipsius instrumentis formata, u kojem izlaže vlastito viđenje logike, koje je donekle odstupalo od tadašnje prevladavajuće aristotelovske struje. Vrančić je Aristitelovu filozofiju i logiku dobro upoznao na studiju u Padovi, ali čini se kako se je kasnije razišao u poimanju uporabne svrhe logike. Dok su aristotelovci smatrali da je logika oruđe za spoznavanje novih znanja, Vrančić je držao da se logika odnosi na postojeće znanje i da nije sposobna uputiti na nove spoznaje. Iako je molio tadašnje kritičare da daju ocjenu, kritike su izostale. Pod istim je pseudonimom 1610 izdao djelo Ethica christiana.
Što se prirodoznanstvenog rada tiče, može se posredno zaključiti na temelju fragmenata da je podržavao nauk o četiri elementa: zemlji, vodi, zraku i vatri, kao i geocentričnu paradigmu svijeta.
Zbog zdravstvenih problema, Vrančić se namjeravao vratiti u Šibenik, no zadržao se u Veneciji gdje je, nesposoban za put, umro 1617. godine. Zemni ostaci prevezeni su u Prvić Luku kod Šibenika.
