 |
|
Broj 3 Jesen 2000. |
 |
|
|
Broj 3 Jesen 2000. |
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Giuliano Marinković, bivši pripadnik elektroničkog djelovanja Hrvatske vojske, analitičar pri obradi i detekciji radio signala, dobitnik stručnog priznanja uručenog od Načelnika glavnog stožera Hrvatske vojske generala zbora Zvonimira Červenka 1995. godine, prezentira vam važnost pokušaja naše civilizacije da pronađe ekstra terestrični inteligentan signal. Cijeli proces oslikavaju znakovite promjene u okviru znanstvene zajednice čineći ovaj poduhvat jednim od najvažnijih pitanja ljudske vrste, potencijalnim otkrićem svih otkrića.
Svjesna perspektiva čovječanstva
Počeci osluškivanja
Drakeova formula
WOW! UHVATILI SMO SIGNAL!
HUH?! POSLALI SMO SIGNAL!
A ŠTO SADA?
SETI I POLITiKA
BUDUĆA PERSPEKTIVA I ZADAĆE
Tehnološki razvoj čovječanstva posljednjih stotinjak godina omogućio je našoj vrsti da ostvari raznolike snove o kojima je tisućljećima sanjala. Izum tranzistora, razvoj tehnologije mikro strujnih krugova, satelitske mreže telekomunikacija koje su informativna žila kucavica planeta, let čovjeka i istraživačkih sondi u svemir; samo su neki od ostvarenih "ekscentričnih" snova naših umova. U skladu sa progresom tehnologije, mijenja se i naš globalni planetarni mentalitet. Postali smo dovoljno smjeli da nastojimo razumjeti našu ulogu u svemiru, naš smisao i naša dostignuća. Postali smo dovoljno tehnički potkovani da pokušavamo odgovoriti na jedno od najznačajnijih i najvažnijih pitanja čovječanstva: "Jesmo li jedina inteligentna vrsta u svemiru?" Odgovore na to pitanje pokušava nam dati projekt SETI (Search for extra-terrestrial intelligence / Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom).
Trenutno jedini uzorak koji imamo u težnji ka tim odgovorima, uzorak je naše civilizacije. Mi smo primijenili našu inteligenciju u stvaranju sustava organiziranog društva kroz tehnološka dostignuća, a sve to je rezultiralo kreiranjem civilizacije. Pokušaj komparacije je očigledan. Pretpostavljamo da su procesi u svemiru razvoja "svake inteligentne vrste" vjerojatno slični. Da bi ona opstala, zaštitila se od surovih prirodnih zakona, potrebito je da stvori tehnologiju i organizirano svjesno društvo što je osnovni put prema nastojanju očuvanja vrste. Za sada ne znamo jesmo li usamljeni u takvom uspjehu iz svemirske pozicije, no zahvaljujući našem primjeru nastojimo shvatiti taj proces i primijeniti ga u globalnoj analizi kako bi se izvanzemaljske civilizacije mogle razvijati. Tvorba tih hipoteza omogućuje nam pokušaj dubljeg ulaska u odgovore oko mogućnosti postojanja inteligentnog ekstraterestričnog života.
Hipoteza je usmjerena na poziciju pretpostavke da svaka inteligentna vrsta koja je u stanju dostići tehnološki progres znanosti, razumije isti prirodni univerzalni jezik svemira. Znanost. Svemirski fizikalni zakoni su isti bez obzira da li se radi o planetu Zemlji u Mliječnoj stazi ili o nekom beživotnom planetu negdje unutar nekog binarnog zvjezdanog sustava u okviru galaktike Andromeda. Da bi neka vrsta dostigla približno naš status ili nas nadmašila, ona mora proći približno ista iskušenja s kojima smo se i mi suočili. Morala je proći kroz relativno slična tehnička rješenja i generiranja znanstvenih grana. U svezi te pretpostavke, takva inteligentna vrsta vjerojatno je morala razviti svoj medijski oblik komunikacije. Radio komunikacije su najoptimalniji i najeftiniji sustav komunikacija, a iste su izravan produkt tehnološkog razvoja znanosti, što konačno znači da su rezultat inteligencije. Emitiranje bežičnih podataka karakterizira da se oni mogu transferirati na velike udaljenosti i tako "distribuirati" do domova korisnika. Takve komunikacije ne moraju biti samo orijentirane na matični planet. One se mogu širiti i dalje, kroz svemir. Radio signali šire se brzinom svjetlosti. Umnožak valne duljine i frekvencije označava brzinu svjetlosti širenja elektromagnetskog radio vala.
c = &lambda * f
c = brzina svjetlosti (300,000,000 m/s)
&lambda = valna duljina (m)
f = frekvencija (Hz)
Zbog enormno velikih udaljenosti u svemiru pojavljuje se problematični aspekt takve komunikacije. Jedinica koja opisuje takve udaljenosti zove se svjetlosna godina. 1 svjetlosna godina označava put koji prevali svjetlost u jednoj godini. Znamo da u jednoj sekundi svjetlost prevali put od 300,000 km/s. Prema tome, udaljenosti definirane tom jedinicom izgledaju ovako:
Primitkom signala mogli bismo konačno dokazati da postoji inteligentan život u svemiru, no interaktivna komunikacija i smisao iste, zapao bi pod ozbiljnu dilemu. Na primjer, ukoliko primimo umjetni signal neke civilizacije u svemiru udaljene 1000 godina svjetlosti, da bismo odgovorili toj istoj civilizaciji trebati će također proći 1000 godina jer je to toliko vrijeme potrebno da bi naš signal dospio do te civilizacije. Drugim riječima, potrebno nam je 2000 zemaljskih godina za uspješnu operaciju prijam/odgovor. Zbog toga, radio potraga za ekstra terestričnom inteligencijom u svome prioritetu ima detekciju i dokaz iste, dok je izravna komunikacija ovisna o udaljenosti izvorišta takvog signala.
Svemir je fascinantna šuma raznolikih procesa koji se konstantno odvijaju. Tijela koja tvore svemir aktivno zrače i ukazuju nam da se stalno nešto odvija, da ne postoji stanje mirovanja. Svemir je konstantno i reaktivno u svome širenju. Galaktike se udaljuju, zvijezde rađaju i umiru. Spektralni pogled na svemir otkriva nam naznake mnogih tajni i omogućava evidentan progres u izučavanju. Znanstvena grana astronomije koja motri svemir kroz različita spektralna zračenja zove se radio astronomija. Uz optičku astronomiju, ova dojmljiva disciplina omogućila nam je dodatno razumijevanje svemira, detekciju galaktičkog šuma, praćenje ponašanja raznih tijela, otkrića kvazara, pulsara, neutronskih zvijezda itd.
Za početak radio astronomije uzimamo 1932. godinu.
Naime, tada je Karl Jansky otkrio galaktičke šumove dok
je pokušavao osluškivati Sunce. Nakon njega, entuzijast i
amater Grote Reber, 1936. godine sam je izradio
paraboličnu antenu promjera 914 centimetara. Počeo je sa prvim
studioznijim osluškivanjem svemirskih zračenja u frekventom
rasponu od 20 do 500 Mhz (valna duljina od 60cm do 15m). Od tada
pa do danas, radio astronomija je doživjela zadivljujući
napredak paralelno kroz razvoj radio tehnologije. No, u skladu sa
osnovnim konceptom radio astronomije u njenom začetku, bilo je
samo pitanje dana kada će netko uvidjeti potencijale u
otkrivanju ekstra terestrične inteligencije. 1959. godine to se
i dogodilo. U časopisu "Nature", Philip Morrison i
Giuseppe Cocconi prvi su predložili uporabu radio teleskopa
za pretraživanje frekvencija u pokušaju otkrivanja
izvanzemaljske inteligencije. Uskoro se postavilo novo pitanje.
Koje područje spektra bi bilo najoptimalnije za takvu vrstu
operacije. Kada se uzme kompletna slika u razmatranje, odmah na
prvi pogled postaje jasno da je područje mikrovalova
idealna opcija. To je relativno tihi prozor svemira pa možemo
isto tako zaključiti da će slična argumentacija uvjetovati da
izvanzemaljska inteligencija na tom dijelu skale odašilje poruke
u smislu pokušaja ostvarivanja nekakve vrste kontakta ili
emitiranja njihovog osobnog potpisa gdje nam ukazuju na svoju
nazočnost u svemirskom prostoru. Idealna frekvencija u tom
smislu bila bi 1420 Mhz (valna duljina 21cm) što odgovara
apsorpciji i emitiranju atoma vodika u međuzvjezdanom
prostoru. Bitna je značajka u takvoj vrsti razmišljanja da
je vodik najrasprostranjeniji element u svemiru što onda iz tog
kuta razmišljanja čini takvu frekvenciju univerzalnom u
međuzvjezdanoj komunikaciji. U širem obimu, nebo je najtiše
između tisuću i dvije tisuće megaherca. Do tisuću megaherca
glavne smetnje sačinjavaju galaktički šumovi od mnogostrukih
zračenja i procesa, a za slabi prijam signala iznad dvije
tisuće megaherca možemo okriviti vodenu paru i kisik u našoj
atmosferi gdje se takve frekvencije "upijaju." No,
međuraspon od tisuću megaherca, već je ogroman izazov u smislu
pretraživanja i pokušaja detektiranja umjetnih signala van
naše atmosfere. Još uže razmatranje frekventnog spektra u tom
kontekstu naziva se "water hole" (vodeno okno).
Naime, na frekvenciji 1662 Mhz (valna duljina 18cm) zračenja
apsorbira hidroksilni radikal OH. Vodik i kisik
najrašireniji su kemijski elementi u svemiru pa onda H
(vodik/1420 Mhz) i OH (hidroksilni radikal/1662 Mhz) kao granice
takvoga frekventnog opsega u simbolici tvore H20 (voda), a znamo
da voda predstavlja osnovni i neophodni element života.
Pretpostavljamo da se slične situacije odvijaju i na drugim
svjetovima. Samim time, zaključujemo kroz takvu analizu da bi
izvanzemaljska bića došla do takvih istih spoznaja te da bi
"oni" također aktivno emitirali i slušali signale
upravo u opsegu od 1420 do 1662 Mhz, što predstavlja
raspon od 242 megaherca. Iako na prvi mah to sada može izgledati
dovoljno mali raspon za pretraživanje signala, potraga za
izvanzemaljskom inteligencijom je itekako složen posao.
Godinu dana nakon članka u "Nature" poduzeto je prvo organizirano osluškivanje svemira sa težnjom pronalaska izvanzemaljskih inteligentnih signala. Taj prvi pokušaj zvao se projekt Ozma (nazvan po kraljevstvu Oz iz romana "Čarobnjak iz Oza" Franka Bauma). 8. travnja 1960. godine, radio teleskopi usmjereni su prema obližnjim zvijezdama Tau Ceti i Epsilon Eridani. Korištena je parabolična antena promjera 26 metara smještena u Nacionalom radio-astronomskom opservatoriju (NRAO) u Green Banku, Zapadna Virginija. Ciljane zvijezde bile su udaljene oko 10 svjetlosnih godina, a to znači da bi u vremenskom protoku od 20 zemaljskih godina mogli vršiti operacije tipa "prijam/odgovor" ukoliko bi se tu otkrio izvanzemaljski život. Prilično prihvatljivo za naše zemaljske pojmove. Frank Drake, osvrćući se danas na taj povijesni datum, kaže: "Počeli smo uštimavati naše prijamnike oko 4 sata ujutro. Bilo je jako hladno...trebalo nam je gotovo sat vremena da operativno uskladimo prijamnike. Samo dva čovjeka na svijetu znali su to napraviti. Inženjer koji ih je izgradio i ja." Oko 6 sati ujutro, projekt Ozma je već počeo sa radom kada se dogodilo nešto neobično, prisjeća se Drake. "Imali smo veliki, glasan, lažan alarm već prvi dan. Naravno, takvim smo ga identificirali tek tjedan dana kasnije, a u to vrijeme bili smo jako uzbuđeni. Nismo mogli vjerovati našoj sreći." Na kraju se ispostavilo da signal nije ništa drugo do tajni vojni projekt. Taj prvi incident već nam prikazuje problematičnu složenost u obradi podataka kroz radio gušenje od strane naših zemaljskih signala i satelita koji orbitalno kruže oko našeg planeta.
Nakon 400 sati osluškivanja kroz nekoliko mjeseci nije detektiran nikakav signal umjetne kakvoće, te je tako projekt Ozma završio neuspjehom, ali početak službene potrage uzrokovao je priznanje poduhvata sa kontinuitetom takve znanstvene akcije koja se očuvala do danas. Poduhvat je doveo do organiziranja prvog globalnog susreta znanstvenog odbora u Nacionalnoj akademiji znanosti oko teme potrage za izvanzemaljskim inteligentnim životom.
U potragu za izvanzemaljskom inteligencijom 1968. godine uključuju se sovjetski znanstvenici. Uskoro, posla se prihvaćaju i ostali zainteresirani znanstvenici u SADu, nastavljajući Drakeov entuzijazam. 1972. godine, kreće nova suradnja gdje astronom Carl Sagan skupno sa Frank Drakeom koristi najveći radio teleleskop na svijetu Arecibo, Puerto Rico, u osluškivanju nekoliko galaktika. Projekti su se proširili širom znanstvene zajednice.
Problemi kod pretrage radio signala su očigledni. Kombinacije su gotovo enormno velike kada uzmemo u obzir frekvenciju i smjer iz kojega osluškujemo. Nimalo lak posao. U redu, orijentirali smo se na slušanje i odredili smo relativno logična usmjerenja prema svemirskim zvijezdama koje slušamo. No, kolika je uopće statistička mogućnost da vrijedi slušati? Da li je razumno očekivati da netko ili nešto, tko je svjestan posljedica svojih postupaka, emitira sa svojom tehnologijom signale prema dubokom svemiru? Odgovor na to nudi nam jednadžba Frank Drakea.
Frank Drake bio je prvi
astronom koji je praktično osluškivao svemir u želji da
detektira izvanzemaljsku inteligenciju. U svezi takvih namjera
razvio je statističku formula koja izračunava obim
vjerovatnoće postojanja inteligentnog života u nekoj galaktici
X (naravno u računanju koristimo polazni parametar za našu
galaktiku Mliječna staza). Drakeova formula je osnovno
utemeljenje opravdanosti traganja za izvanzemaljskim životom i
glavni koncept koji ju danas tvori priznatom znanošću. SETI je
vrlo ozbiljna stvar. Označava ključno pitanje današnjeg
aspekta naše civilizacije. Drakeova formula glasi:
N = N* x Fp x Ne x Fl x Fi x Fc x FL
Broj zvijezda u našoj galaktici iznosi oko 400 milijardi, a s obzirom da su svi ostali faktori naravno u rasponu od nula do jedan, oni će umnogome umanjiti potencijalni broj zvijezda oko kojih kruže planeti sa inteligentnim životom. Zbog još uvijek velikog broja nepoznanica i nemogućnosti da uvrstimo potpuno točne brojeve u jednadžbu, točnost ovakve procjene ulazi u iznimnu relativnost i potrebit je daljnji progres astronomije kako bi se približili što točnijim omjerima u učinkovitosti Drakeove formule. Zavisno od unesenih parametara, brojčane procjene o mogućim civilizacijama koje su u stanju koristiti radio tehnologiju u našoj galaktici kreću se u rasponu od 10,000 pa do 1,000,000. Naravno ti brojevi nisu ništa više od obične statistike, ali pitanje ostaje vrijedno daljnjeg proučavanja i što točnije kalibracije veličina u budućnosti. Upravo zbog toga, prava vrijednost Drakeove jednadžbe nije u konačnom odgovoru tog problema, već u načinu postavljanja pitanja. Kako budemo dobivali nove podatke iz astronomije, biologije i ostalih znanosti, bolje ćemo definirati naznake rješenja ove dileme.
Mnoštvo indikatora na zaslonu monitora počelo je titrati dok je zadivljeni operator, ne vjerujući svojim očima, pomicao raznolike ekranske prozore. Prizori su stalno potvrđivali jedan te isti uzorak - signal koji zasjeda na jednom mjestu skale, iznimno uočljiv na frekventnom planu. To je način s kojim se može očitovati samo inteligencija. U tom trenutku i ostali operatori su zamijetili metež svoga kolege te su odmah pohitali ka svojim radnim mjestima. Usklik oduševljena prolomio se prostorijom. Svi su odmah uočili što se događa. Instrumenti su detektirali potencijalni izvanzemaljski umjetni radio signal. WOW!
Zvuči kao odjeljak iz nekog znanstveno fantastičnog romana, no tako bi uistinu izgledalo prvo radio otkriće izvanzemaljskog života. Tehnički problemi pronalaska tog pravoga signala su enormni. Želja SETI-ja je da ostvari što stabilniju učinkovitost u obradi podataka. Da bi to moglo biti ostvareno, potrebna su što snažnija računala koja će analizirati što veći broj frekventnih kanala u što kraćoj jedinici vremena. Čovjek je samo tu da nadgleda i potvrdi one signale koje ti komplicirani sustavi za filtriranje izdvoje i proglase vrijednima provjere. Mogućnost detektiranja "bitnoga" signala ovisi od 5 značajnih čimbenika:
Nakon pronalaska signala nade, krenulo bi se sa fazama provjere. Pomicanjem antenskog sustava nekoliko stupnjeva lijevo i desno, nastojalo bi se utvrditi da li signal uistinu dolazi iz svemira. Nakon toga užurbano se kreće na provjeru programskog softwarea da se odstrani mogućnost instrumentalne anomalije. I ukoliko kroz sve ove provjere, signal opstane u hipotezi izvanzemaljske inteligencije, tada se prelazi na informiranje nekog drugog radio teleskopa u svijetu koji će također pokušati detektirati upitni signal. To će uraditi tako da će usmjeriti svoju antenu u "istom smjeru" na istoj frekvenciji. Tek nakon te provjere i potvrđene detekcije signala na drugom radio teleskopu, dvojbe više ne bi bilo. Potvrdili bi postojanje izvanzemaljskog inteligentnog života u svemiru. Otkriće svih otkrića.
Pokušaji da naša
civilizacija pošalje namjeran signal u svemir koji bi bio neka
vrsta iskaznice naše civilizacije, rijetki su, ali se povremeno
dogode. Jedan od najznačajnijih poduhvata u tom kontekstu
odigrao se 16. studenoga 1974. Najvećim radio teleskopom na
svijetu, Arecibo, smještenim u Puerto Rico, prema maglici
Messier 13 u zviježđu Herkula poslana je radio poruka.
Emitiranje je trajalo tri minute sa izraženom elektromagnetskom
snagom od 450 kilowata. Poruka je imala strukturu od 1,675
signala, sastavljenih od pravilno smjenjivanih impulsa i pauza. U
biti ne radi se o ničemu drugome nego o binarnom sustavu
podataka, o stanju nula i o stanju jedan. Smisao poruke i način
njenog dekodiranja konstruiran je čisto matematički. Ukoliko
netko u tom ogromnom svemirskom prostoru postoji osim nas tko je
u stanju izraditi radio prijamnike, slati i primati signale, tada
njegova ista tehnologija mora počivati na znanosti, tom
međugalaktičkom Esperantou. Ako se naš signal koji smo tada
odaslali shvati kao umnožak dvaju brojeva (75 x 23), dobiva se
kodni ključ za dekodiranje poruka. Nizove binarnih podataka
potrebno je rastaviti u 75 redova po 23 znaka, a kada pune
impulse (stanje jedan) predočimo crnim kvadratima, dobijemo
sljedeću sliku.
Smisao naše poruke prikazati će ekstra terestričnim inteligentnim biološkim jedinkama osnovne podatke o nama, poput dekadskog sustava kojega koristimo, baznu sastavnicu živih bića na planetu Zemlji, figuru homo sapiensa, broj stanovnika na planetu, izgled Sunčevog sustava i pozicije Zemlje, zajedno sa shemom radio teleskopa Arecibo sa kojega je poslana sama poruka u svemirska prostranstva.
Slanje poruka u svemir je jako složeno pitanje. Mnogi znanstvenici razmatraju hipotezu izvanzemaljskih inteligentnih vrsta koje nisu benigno nastrojene. Naime, na taj način poruka koju šaljemo, mogla bi njima označiti jako dragocjeni obavještajni podatak. Možda nije mudro dostavljati na gotovo "nekome" informacije o našoj civilizaciji koje mogu kod neprijateljski raspoloženih vrsta potaknuti osvajačke planove prema nama. U svezi slanja i odašiljanja poruka ka svemiru, još uvijek naša civilizacija nije razvila potreban protokol. No, ako razmišljamo na taj način, uvidjet ćemo da namjerno slanje poruka nije naš najveći problem. Naime, mi već preko 50 godina nehotice emitiramo televizijske i radio signale u svemir, a takav tip emitiranja naziva se "curenje." Takvi signali označavaju djelatnost i dinamiku naše civilizacije, te na taj način isti pretpostavljaju opasnost. Uostalom smatra se da bi "curenja" civilizacija mogli biti "najprisutniji" umjetni radio signali unutar svemirskog šuma na koje znanstvenici SETI-ja ciljaju u svojim pokušajima detektiranja za razliku od prijama namjerno odaslanih signala. Jer pitanje je "da li oni uopće žele sa nama komunicirati?" Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom ostavlja toliko otvorenih nedoumica.
Kada uhvatimo signal izvanzemaljske civilizacije otvara se najveće pitanje našeg čovječanstva. Da li odgovoriti ili ne? Tko uopće smije odgovoriti u ime čovječanstva? Na koji način bi bila obaviještena svjetska javnost i znanstvena zajednica? Kakve bi to efekte izazvalo na našu kulturu, politiku, znanost, religiju? Kako bismo u tom trenutku promatrali naš planet i našu ulogu u svemiru?
Ovaj dio problema ni do današnjih dana nije razriješen. Postoje neki interni dogovori među znanstvenicima SETI-ja da će se informacije o otkriću izvanzemaljskog inteligentnog života dijeliti sa čovječanstvom odmah nakon potvrde takvih signala. Postoje i informacije da UN radi na protokolu postupka u takvim situacijama, ali još uvijek ništa nije u potpunosti službeno dogovoreno. Praktički postupak za pokušaj uspostavljanja kontakta ili eventualnog odgovaranja na signal, još uvijek ne postoji.
SETI je prošao jako trnovit put da bi došao do današnjeg statusa gdje se ova znanstvena disciplina iznimno cijeni i smatra jednim od najplemenitijih pokušaja ljudske vrste u pronalasku fundamentalnih odgovora. Krajem pedesetih, kada je SETI sramežljivo krenuo sa prvim radio pretragama neba, doživljivao je nemilosrdnu znanstvenu diskriminaciju. Frank Drake, autor projekta Ozma i prvi astronom koji je vršio potragu za signalima, prisjeća se: "Zamisao da bi negdje drugdje u svemiru mogao postojati život, u znanosti je bila svojevrsni taboo. Raditi na tome ili pričati o tome, držalo se nečim što ne pristoji poštenim znanstvenicima."
No, patnje SETI-ja ne prestaju ni danas. Nedavna povijest nam iskazuje čak i političku diskriminaciju u trošenju državnog proračuna. Na Capitol Hillu, kongresmen Richard Bryan, započeo je svoju kampanju protiv SETI-ja, otvarajući svojom izjavom definiciju nove političke inkvizicije. "Amandmanom koji danas predlažem, ukinuti ćemo financiranje onoga što je u programu NASA-e, po mome uvjerenju glupo i rasipničko, potragu za izvanzemaljskom inteligencijom, SETI!"
Izravan rezultat tog prozivanja uslijedio je 1. listopada 1993. kada su SETI-ju ukinuta sva sredstva državnog financiranja. "Novac nas može usporiti, ali ne i zaustaviti," smatraju SETI znanstvenici. Od 1993. godine, ostvaren je veliki broj privatnih inicijativa kroz privatna i donatorska financiranja. SETI živi i danas, još moćnije i priznatije. Potraga se proširila na korisnike osobnih računala.
Sveučilište Berkeley u Kaliforniji pokrenulo je SETI@home projekt. Kompjutori koji su priključeni na Internet preuzimaju pakete podataka prikupljenih od ogromne antene smještene u Arecibo, Puerto Rico, i analiziraju te signale kroz more galaktičkih šumova pokušavajući izdvojiti onaj pravi, inteligentan signal. Software radi kao screen saver i raščlanjuje podatke u trenutku kada je kompjutor "u stanju mirovanja." Kada se podaci analiziraju, isti se vraćaju natrag u Berkeley, a korisnik tada preuzima novi paket signala koje treba obraditi. Od 17. svibnja 1999. godine kada je projekt započeo, dragovoljci su donirali na taj način preko 200,000 godina računanja u analiziranju svemirskih radio emisija. Danas u SETI@home projektu surađuje preko 2 milijuna korisnika Interneta iz 224 zemlje koji na taj način doniraju kompjutorsko vrijeme računanja na svome osobnom računalu da ubrzaju cijeli proces analize podataka. Dosadašnje statistike pokazuju da se rast SETI@home inicijative stalno nastavlja. Gotovo 3,000 do 4,000 novih korisnika uključuje se svaki mjesec u SETI@home.
Korisnici SETI@home projekta sastavljeni su od širokog sloja javnosti. Oni variraju od studenata pa do umirovljenika. Do danas, SETI@home najveći je eksperiment mrežnog računanja ikad poduzet u povijesti.
SETI nastavlja rješavati probleme zbog složenosti
zadaće koju je postavio ispred sebe. Bilo je očigledno da
ogroman broj mogućih frekventnih kanala gdje se signal može
primiti zajedno sa mogućim smjerovima prijama, predstavljaju
veliki problem kao što je već i napomenuto. Usavršavanje
tehnologije stalno je u progresu što omogućuje svakim danom sve
veći nadzor frekventnih kanala u što manjem vremenskom
intervalu, njihovu analizu i izdvajanje. SETI postaje
nezaustavljiv globalni planetarni poduhvat.
Pred početkom novog tisućljeća i čovječanstvom našeg planeta postavljaju se nove i smjele zadaće, najvažnija pitanja u povijesti. SETI projekt, iako prije diskriminiran u okviru znanstvene zajednice, dobiva sve veće priznanje kroz nove generacije znanstvenika skupno sa ujedinjenjem velikog broja Internet korisnika. Pokušaj da pronađemo epsko rješenje na najveću kontroverziju svih vremena nastavlja se. Jesmo li sami u svemiru? Pravi odgovor još uvijek ne znamo, ali moćno se približavamo svakim danom učinkovitijem postupku kako da to pitanje postavimo na pravi način.
|
|
Broj 3 Jesen 2000. |
|
|
|
|
|
|
|
|
