Broj 3 Jesen 2000.

RELIGIJA I VREDNOTE

Esad Ćimić

Dr. Esad Ćimić rođen je 1931. godine u Mostaru. Na filozofskom fakultetu u Sarajevu završava 1960. studij filozofije, a 4 godine kasnije doktorira, da bi zatim predavao Teorijsku sociologiju na istom fakultetu. Od 1976. radi na Filozofskom fakultetu u Zadru i jedan je od utemeljitelja studija sociologije u Zadru. Nakon osam godina prelazi na Filozofski fakultetu Beogradu, ali i dalje održava nastavu u Zadru, dok je znanstveno-istaživački rad vezao uglavnom uz Zagreb. Uz to je sudjelovao kao predavač na poslijediplomskom studiju iz sociologije u Zagrebu i bio mentor mnogim postdiplomantima. Tijekom nekoliko godina radi na Institutu za primijenjena društvena istraživanja. Osim stručnih i znanstvenih članaka, dr. Ćimić autor je brojnih priznatih i popularnih knjiga poput "Drame ateizacije", "Politika kao sudbina", "Sveto i svjetovno", "Dogma i sloboda"... što ga čini jednim najpoznatijih i najcjenjenijih sociologa u Hrvatskoj ikada. Još kao student uređuje list "Naši dani", a od 1966. glavni je i odgovorni urednik časopisa "Odjek". u razdoblju od 1985-87. bio je glavni i odgovorni urednik časopisa sociologa Jugoslavije - "Sociologija". Uveo je kao predmet Sociologiju religije i usmjeravao rad budućih magistara i doktora znanosti. Autor je i zapaženog udžbenika Osnovi nauke o društvu (1974) po koje se predavalo u srednjim školama Bosne i Hercegovine i diljem Jugoslavije sve do njegove zabrane 1976. zbog sporne knjige "Čovjek na raskršću".

Po svojoj unutarnjoj strukturi religija sadrži korijen nade a ta nada je nešto što magično privlači ljude koji su, moguće, iskusili domašaj svjetovnih odgovora s kojim su, možda, najprije bili očarani, pa - razočarani. Iskoračujući u transcendentno, ona ne zaboravlja pružiti neke odgovore na ovozemaljsko. Tu se, zapravo, nalazi njeno klizište: ako uplitanjem u ovozemaljsko religija ne zadovolji ljude, mnogi od njih postaju skloni napuštanju i transcendentnog.

Religija ima imanentnu prednost jer nas snabdijeva s nadom i pomiruje s odgađanjem zadovoljenja. Ona može, štoviše, djelovati kao sedativ za potištenost i nesigurnost, jer naš pobjedonosni ego snabdijeva povjerenjem u latentne snage čovjeka. Vjera kao socijalna snaga je volja, emocija, misao. Kao takva ona će teško utrošiti samu sebe.

Čovjek ne otpočinje, kao što je primijetio Karl Rahner, sa spoznajom svijeta kao neke unaprijed date stvari, nego sa nečim što je i metafizički i historijski priređeno. Metafizičko, dakako, ne može a da ne nosi niz predempirijskih stavova od kojih se polazi kao od općevaljanih, koji se u partikularnom iskustvu na koje smo upućeni mogu samo dijelom verificirati, ali ih to iskustvo u svojoj iscrpnosti nikada ne može dokazati. Otuda je čovjekova slika svijeta, sa svojim metafizičkim pretpostavkama, svagda i povijesnog karaktera, budući da on u svakom trenutku osvaja prostor vlastitog bivstvovanja. Naime, znanost živi od spoznaje koja je u isti mah i ograničena i otvorena, dok teologija živi upirući pogled "u svjetlotamu božanskih tajni". Znanstvenik, uspostavljajući ove tako potrebne distinkcije, zacijelo se ne predaje jednostavno u okrilje neplodne skepse, nego smisao svog ljudskog trajanja i aktiviteta vidi u proširenju povijesnih okvira ljudske egzistencije. Tako, primjerice, sociolog dovodi u vezu religijske predodžbe sa ulogom i položajem čovjeka u društvu pokušavajući da otkrije sukladnost tog položaja i tih predodžbi.

Različiti modaliteti društvenog života s razlogom se tretiraju kao mogući izvori egzistencije religije i, istodobno, kao instrumenti u njegovom bitnom otčitavanju. Budući da nije jedna jedinstvena društvena tvorevina, nego mješavina mnogobrojnih spoznatih i nespoznatih motiva, religija nadilazi svoje početne impulse, potire tragove vlastitog porijekla i stapa se s mnoštvom socijalnih elemenata u neslućenim kombinacijama podajući se više ili manje uspješnom sociološkom zahvatu.

KORIJENI RELIGIJSKOG VJEROVANJA

Posredstvom religije često se olakšava teret življenja. Privilegija izmjene energija između svjetovnog i religijskog proishodi pomacima na individualnom i pokretima na socijalnom planu. Religijski motivi tako nadilaze socijalne forme, uznose ih u visine u kojima se jedva primjećuju tragovi socijalnog. Oni ostaju vitalni uvijek kao poticaj, ali samo ponekad kao učinak. Možda je unutarnja snaga religije ponajviše u psihološkoj sigurnosti koju nudi pojedincu da se održi u košmaru življenja i u zagrljaju socijalno prijetećih izazova.

Kad god razmišljamo o korijenima religijskog vjerovanja ostajemo u nedoumici da li smo "otkrili" one najvažnije. Čini nam se nezaobilazan tradicionalni moment. Socijalna situacija zatiče čovjeka i on, zatečen, ne može je mimoići. A religija je, nedvojbeno, eminentno socijalno-psihološka činjenica. Preko nje se kristaliziraju iskustva koja je podržavaju ili joj se protive. Ona se začinje u prirodnom elementu (ljepota i harmonija u vanjskom svijetu) produžavajući se moralnim sukobom (u smislu vrednovanja sebe i svijeta) da bi se nastavila u emotivno obojenom iskustvu (ugodnom ili neugodnom) i, u neku ruku, završila procesom razmišljanja.

Thouless u svojoj suptilnoj psihološkoj analizi religijsko iskustvo snabdijeva s tri dimenzije: (a) osjećaj obuzimajuće intimne prisutnosti, (b) osjećaj produbljenog značenja u životu i (c) osjećaj gubitka identiteta. To da jedna pročišćena religija biva utkana u cijeli intimitet i da znači otkrivanje dubljeg smisla svake individualne egzistencije nešto je što ne treba posebno dokazivati. Gubitak identiteta ovdje je mišljen kao uranjanje, utapanje u religijski misterij iz kojega je, po našem sudu, moguće izaći ili kao pobjednik ili kao pobijeđeni. U oba slučaja vjernik ima dojam zaštićenosti svoje osobnosti, čime, na različite načine, štiti svoj identitet.

Golem je krug praktičnih implikacija religije na ponašanje i njime se zahvaćaju životi ljudi i izvan religijske zajednice. Nerijetko mi iskušavamo onaj dio ega koji je u sukobu s drugim pojedincima tako što ga prepoznajemo posredstvom otkrivanja onog dijela ega koji nije socijaliziran. Svako društvo, uostalom, očekuje od svakog pojedinca da svoje sposobnosti upotrijebi i modificira za društvene svrhe. Onoliko koliko je imanentna religija nudi svoje usluge, jer čovjeka ne prepušta vanjskim - bilo kojim! - silama, nego potencijalne snage središnjih točaka njegove ličnosti potiče i objedinjava iznova odašiljajući nove impulse u prostore socijalnog. Svekolika kulturna socijalizacija uveliko opredjeljuje unutarnju artikulaciju religijskog oblikovanja koja - bar u početnom duhovnom formiranju čovjeka - bitno ovisi i od obiteljskog odgoja. Ovome, dakako, valja dodati da se usvojeni principi religijske socijalizacije i njeni prihvaćeni obrasci ponovno pokušavaju što bezbolnije inkorporirati u postojeći društveni okvir, pa se njihovi nosioci ne susprežu stanovitih transformacija koje zacijelo ne smiju ugroziti njihov identitet.

Posve je izvjesno da je obiteljski ambijent primarni prostor njenog kontinuiranog oglašavanja, oglašavanja koje se u koncentričnim krugovima širi preko susjedstva, lokalnih zajednica - sve do globalnog društva. Ako se izuzme ono eshatološko, koje je artikulirano na način što prevazilazi empirijsko, svi drugi religijski sadržaji iznova se "nastoje" inkorporirati, u sveukupni život, više ili manje usmjeravati taj život u skladu sa zahtjevima religije.

DRUŠTVENA I DUHOVNA PODIJELJENOST

Podijeljen unutar svog društvenog bića čovjek, i ne htijući uspostavlja uvjete za svoju duhovnu podijeljenost. U suglasju s tim, nadilaženjem svoje podijeljenosti u socijalno-povijesnom mediju čovjek je na putu da dokine i svoju duhovnu podijeljenost. Prestajući biti podanik u socijalno-političkom životu čovjek sve više stječe duhovnu otpornost na bilo kakav oblik manipulacije. Vjerojatno je situacija dramatične društvene krize fon na kome se plastično odslikava interakcija religije i drugih socijalnih fenomena. Tako se, primjerice, politika i ekonomija pokazuju kao ona područja iz kojih, u biti, izrasta - istina prikrivena - moralna kriza. One se mogu regenerirati, oživjeti u pozitivnom značenju tih pojmova, ali ostaje upitno da li se može uspostaviti jedan stamen, autentični moral. Jer mogući ekonomski uzlet može zastrti moralnu krizu, zaogrnuti je potrošačkim plaštom jednako tako kao što je može učiniti - prije ili kasnije - vidljivijom i to tako što će čovjeku sve više činiti dostupnom vlastitu krizu i krizu drugih ljudi. U kakvoj su vezi ovi procesi s religijom? Ako je religija bila i ostala i način suživljvanja sa svijetom, svako njeno napuštanje zahtijeva duhovnu tvorbu koja će je primjereno i u svim supstancijalnim sadržajima zamijeniti ili bar odmijeniti. Dogodi li se da se ona zamijeni - a takvih je pokušaja u nas bilo - nečim što njenu snagu i duhovnu artikulaciju ne može nadoknaditi, onda je to donosilo pogubne učinke. Prestane li to raditi i djelovati u svakodnevici iz religijskih pobuda i ne bude li osviješten u neophodnost kontinuiteta djelatnosti iz izvanreligijskih pobuda, sam sebe predaje u naručje egzistencijalno prijeteće pasivnosti.

Znademo da se u našem društvu smjena politokratsko-monopartijske diktature višestranačkom demokracijom zbila (politički) kao jednokratan čin, dok se (socijalno) odvija kao dugotrajan proces višeznačnih ishodišta. U ovom trenutku prisustvujemo ideologijskom vakuumu koji je nastupio za one generacije koje su odgojene u jednoj ideologiji. Na djelu je rasprsnuće vrijednosne svijesti. Sporo i bolno, politika u iznimnim slučajevima postaje sredstvo identifikacije i obuzdavanja zla koje se ne pojavljuje samo kao naum, nego i kao praksa. Možda je, kao što lucidno primjećuje Lešek Kolakovski, obuzdavanje zla na individualnoj razini nezaobilazan uvjet uspješnog obuzdavanja njegovog na nivou zajednice. Tek sada se cjelovito raskriva bit duhovnog monizma koji je ostavio pustoš u glavama i duši ljudi Postaje bjelodano da je glupost ravna zločinu, i to utoliko više ukoliko je postala aktivna sila. Misaonim i stvarnim demistificiranjem skrivenih društvenih mehanizama i ideologijskih aparata, izranjaju uvjerljivi dokazi da je svaki oblik monizma de facto sabiranje moći i slobode u rukama Jednoga. Jednoumlje je trijumfiralo u bezumlju. Socijalizam kao totalitarizam kakvog povijesno znamo bio je sav u znaku eksperimentiranja sa ljudskim životima bez prethodnih misaonih elaboracija, pa je posve pojmljivo što su utopijska obećanja bila pogibeljna po ljude.

Promjene na ljestvici vrednota spadaju medu osnovne duhovne komponente čovjeka i ne ostaju bez utjecaja na svim područjima ljudskog življenja i djelovanja. Vrijednost i odgovornost pojedinca za njegovo moralno djelovanje i naglašavanje smisla određenih normi i vrednota čini moral u izvjesnom smislu relativnim, a time i ljudsko ponašanje. Značajno je, dakako, da se u okviru mnogih religija naglašavalo kako se spoznaja Objave mijenja a ne ona u sebi. Religija je brižljivo održavala moral povlačeći se na dozvoljeni plan individualnih kolebanja čovjeka. U toj sferi pružila joj se mogućnost - i nju je tako često koristila - davanja moralnog smisla postojećim odnosima. Jer, svagda je moral bio i ostao uporište religije. A prema, primjerice, kršćanstvu, usađenost moralnog zakona ne stoji nepromjenjivo kako je data čovjeku, već se razvija u njemu zajedno sa razvitkom razuma, posredstvom koga čovjek čuje glas Božji u sebi - savjest. Time se uspostavio kriterij za razlikovanje dobra od zla upravo u ovozemaljskom svijetu. Ovaj proces je bio narušavan svuda tamo gdje su crkve pokušavale prenositi moral oslanjajući se na autoritarne elemente. Šansu moralnog preporoda vidim u takvoj usmjerenosti crkava, odnosno vjerskih zajednica koje će ljudima izlazi u susret u otkrivanju humanih razloga za svoje postupke, te njihovog racionalnog utemeljenja. A svaki moral ne može a da ne bude usmjeren prema budućnosti i da u isti mah ne znači kritiku aktualnog stanja.

U predvečerje spomenutog socijalnog preokreta koji je koincidirao sa apsurdnim ratom (1991-1995) sociološki smo utvrdili političku homogenizaciju nacija što je razgarala bornirani nacionalizam. Pogubno je što se ispostavilo da je svjetovni nasljednik komunizma upravo postao - nacionalizam. Sve crkve, odnosno vjerske zajednice, doduše neujednačeno, prihvatile su ovaj negativni izazov koji se sve više unjedrio u tkivo društvenih grupa i pojedinaca. Kako to objasniti? Nedvojbeno je da nacionalna ideologija kao osnovnu funkciju ima integriranje grupe, pružanje sredstava za identifikaciju upravo preko simbioze religijskog sustava i nacionalne ideologije. Spoj metafizički obojene ideje nacije sa svetošću i patosom obožavanja ostvario je proces amalgamiranja ovih pojava. Nacija se odvažila da uroni u mitsku prošlost, da tamo potraži svoje počelo i svoje autoritete koji su u mnogo čemu nadilazili religijski doseg. Ovo nipošto ne znači da su nacionalne veze postajale toliko dominantne da su potisnule religijske veze na društvenu marginu. Prije će biti da je bio na djelu proces transformiranja religije u nacionalna obličja. I religija i nacija raspolažu dovoljnim elanom i sugestivnim principima što im omogućava da se nameću svojim podanicima. Stoga nije neočekivano da se one, u mjeri u kojoj se druga udruživanja i opredjeljenja pokazuju nedostatna, javljaju kao nezamjenjivi oslonci u potrazi za autentičnim vrijednosnim usmjerenjima. Njihov međuodnos najbolje se vidi u tome kako, u pravilu, jedni te isti ljudi slabeći vezanost za jedan fenomen pohrle u naručje drugom. Njihov uzajamni interes iz nastojanja (religije) da se uključi u posve određenu kulturu etnosa, jednako tako kao što stremi da se uklopi u elementarne forme društvenog života, bez čega se ne bi mogla - upravo kao diferencirana svijest - sa toliko vitalnosti održavati. S druge strane, nacija u mjeri u kojoj je nacija pripadnika iste religije s lakoćom obavlja tu funkciju. No, ako je pak nacija pripadnika raznih religija, onda je - i ne htijući - upućena ka neutraliziranju razlika i istrajavanju na sličnostima; bez toga joj, zacijelo, tako često ne polazi za rukom da se užili. Svagda kada se iskazuje isključivost religijske ili nacionalne ideje, sukob je neminovan. Tada je na djelu poznati mehanizam: potenciranjem stvarnih ili imaginarnih problema u društvu pribavljaju se razlozi vlastitog nužnog postojanja i sebi primjerene socijalne funkcije.

POGLED K HORIZONTU

Sociološki uvidi uvjeravaju me da se s dosta pouzdanja može očekivati privremena ekspanzija svih vjerskih zajednica, jednako tako kao što se može očekivati trajni preporod izvorne religije. Religiozni ljudi će sve više tražiti autentičnu religiju posredstvom molitve, meditacije, usmjerenja spram izbora moralnih vrednota. Već sada moguće je naslutiti linije njenog gibanja. Ako religija bude više moralizatorska nego dogmatska, ako bude više osobna nego institucionalna, onda će biti na djelu njena revitalizacija i pomak u kvaliteti. Predmnijevam da će se to sigurno dogoditi u jednom duhovno elitnom sloju čiji će se opseg širiti u ovisnosti od temeljitih socijalnih promjena i djelokruga i usmjerenja samih vjerskih zajednica. Ako se ljudi budu usmjeravali ne da imaju, nego da traže, onda će sve više dolaziti u situaciju da im i religija bude plod osobnih duhovnih traženja. Ukoliko crkvama, odnosno vjerskim zajednicama pođe za rukom da budu tražitelji novoga, a ne čuvari postojećeg, onda imaju izgleda da i sami pridonesu uspostavljanju takvih socijalno-kulturnih prostora kojim se intenziviraju spiritualne dimenzije ljudskog bića.

Ako bismo se domogli tipologije koja bi proishodila iz kvalitativne analize vjerojatno bismo došli do zaključka da je na pomolu sve izraženija tendencija porasta tzv. osobne religioznosti koja nadilazi okvire institucionaliziranih religija i često znači konvergenciju nekih elemenata unutar religijskih i nereligijskih orijentacija. Štoviše, najnovija istraživanja pokazuju da je izražena srodna ili gotovo identična usmjerenost teista i ateista, usmjerenost koja je utoliko višeg stupnja ukoliko se radi o solidnoj duhovnoj artikulaciji bilo teističkog ili ateističkog uvjerenja. I jednoj i drugoj grupi temeljne vrijednosti su zajedničke. Razlike se javljaju u dvije ravni: (a) kad je govor o porijeklu tih vrijednosti - jedni drže da one potiču iz religijskog koncepta, a drugi drže da logički proizlaze iz svjetovnog filozofsko-antropološkog koncepta; (b) što se pak tiče hijerarhije - ateisti u prvi plan stavljaju društvene, dok teisti insistiraju na osobnim vrednotama. Bitno je, međutim, da se prihvaćaju njihove socijalno-duhovne i političke implikacije.

Posve je izvjesno da ljudi imaju mnoštvo vrednota, čak i kad obavljaju jednu te istu ulogu. Time im se omogućava da neuspjeh u realiziranju jedne vrijednosti nadoknade pokušajem da realiziraju drugu ili druge vrijednosti. To je, kako bi psiholozi rekli, izvjesna vrsta selektivne prilagodbe na okolinu. Meni se čini da je mladež naša današnja, ne samo po ovim istraživanjima što se odnose na religiju, nego i šire, sklona jednoj Weberovoj teoriji pluralizma perspektiva, vrednota u vidu idealnih tipova, čime se, u stvari, podupire stav da čovjek gradi vlastiti svijet duhovnih tvorbi i istrajno se bori za njega sve manje tražeći neku njihovu univerzalnu bit. Kao da je u porastu, paradoksalno, kategorija ljudi kojima počinje smetati bogatstvo ideja iz razloga što one, navodno, kultiviraju maštu koja, ojačana, intenzivira neizvjesnost. Usprkos posvemašnjoj socijalnoj krizi mladi ljudi trude se da prodube i prošire poznavanje ljudske sudbine na crti neutažive potrebe za proširenjem okvira slobode. Sve se više mladež bilo religijske ili ateističke usmjerenosti dijeli po jednom drugom osnovu koji, u izvjesnom smislu, potiskuje u drugi plan ovu religijsko-ateističku diferencijaciju. Govor je o razlikovanju s obzirom na sklonost spram autoritativnih i autoritarnih ličnosti. U njihovom viđenju autoritativna ličnost svjedoči o kvalitetima što se temelje na povjerenju u sebe i druge ljude. Nasuprot tome, za autoritarnu ličnost je znakovito pomanjkanje takvi kvaliteta, nagnuće k izvjesnoj intelektualnoj formalizaciji, posezanje za političkom moći, čak primjenjivanje prijetnji. Kod teista, primjerice, vidljiv je porast antiautoritarnosti i to upravo kod onih koji su skloniji jednoj osobnoj, vaninstitucionalnoj religiji. Oni sve više odbijaju da pripadaju bilo kojoj crkvi pod motivacijom da crkve ne rijetko svjedoče izvjesnu izdaju religije. Oslobođenje idola ne podrazumijeva, nego, naprotiv, isključuje zamjenu jednih drugim, ma koliko se oni zaogrtali u atraktivne odore što zaokupljaju maštu svjetine i podgrijavaju potrebu malograđanskih poluinteligenata da ih prime s neskrivenom usrdnošću i ushićenjem.

Odnos uvjerenja i identiteta nedopušteno je reducirati na način da se uvjerenje useljava i poistovjećuje s identitetom. Identitet je, navlastito duhovni, višeslojan pa bismo - svodeći ga na uvjerenje - onemogućili bilo kakvo kritičko propitivanje, čime bi se gušio svaki oblik stvaralaštva. Često je, međutim, religija nekim socijalnim grupama važnija za poimanje samih sebe nego etnički identitet. No, Peter Jones osnovano primjećuje: "Ali, osjećaj da je nečijem identitetu dobačen izazov ili prijetnja jako se razlikuje od osjećaja nesigurnosti, ili osjećaja nelagodnosti, zbog tog identiteta". U mjeri u kojoj ljudski identiteti bivaju oblikovani i posredstvom svojih uvjerenja, dakako i religijskih, teško je odvojiti postupanje prema njihovim uvjerenjima od postupanja prema njihovim identitetima. Spomenuti autor lucidno zamjećuje: "Ako ne možemo razlikovati grijeh od grješnika, možda, mrzeći grijeh, moramo, također mrziti grješnika. Na taj se način snažnom identifikacijom osoba s uvjerenjima, može prije umanjiti status osoba nego uvećati status uvjerenja" (podcrtao E.Ć.). Moramo se postarati da ne uklonimo prostor između onog u što osoba vjeruje i onog što osoba jest. Ovo je zacijelo nemoguće ili bar veoma otežano s obzirom na utjelovljenje uvjerenja u identitet. Svako ugrožavanje ili podrivanje uvjerenja ne može a da ne utječe na slabljenje identiteta.

KULTUROLOŠKI I RELIGIJSKI PLURALIZAM

Kulturološki pluralizam podrazumijeva i religijski pluralizam Oni su nezamislivi bez dijaloga i tolerancije koji se njeguju unutar svih religija i zatim proširuju na odnose medu religijama. To je neiscrpno vrelo duhovnog bogaćenja, budući da po prirodi stvari pluralno društvo potiče razvitak i samorazvitak svake religije posebice i svih religija zajedno.

Nikada ne smijemo previdjeti distinkciju između poretka i zbilje: poredak je, dakako, uvijek homogen, a zbilja nije nikada. Zato socijalna diferencijacija podupire idejnu diferencijaciju. Isčezavanjem određene zbilje ne umiru ideje što se na nju odnose, što se nisu ni rodile u trenutku kad se ona pojavila. U zbilji duboko zapretano drijema ono što je relativno trajno, što je potencijalno nadilazi, pa ako to izražavaju ideje, onda su još povijesno djelatne. Okruženi drugim ljudima, i ne slutimo koliko smo izloženi njihovom utjecaju i koliko i sami na njih utječemo. Prožimajući procesi interakcije su univerzalni, a ne samo kognitivni. Stoga religija uspijeva kada se organički poveže s individualnom i socijalnom potrebom. Budući da religijske ideje imaju često socijalni život neovisan o svom intelektualnom životu, stvara se pogodno tlo za izrastanje i djelovanje religijsko-mitološke svijesti. Teško je, međutim, očekivati bilo kakvu duhovnu renesansu, pa i onu religijsku u jednom potrošačkom društvu u kome se, nedvojbeno, i religija tretira kao standardan duhovni proizvod. Naime, tretirajući se kao roba ona se podvrgava tržištu ponude i potražnje. Ona se javlja kao servis za usluge u smanjenom slobodnom vremenu, sa malim izgledima na obrede i jednu rigoroznu etiku.

Jedan od pokazatelja unutarnjeg bogatstva religije je i njena sposobnost da se prilagodi na duhovno naslijeđe. Svjedočenje duboke emocije je paralelno izražajnoj ekspresiji i ono tako često korespondira sa sposobnošću da se dijeli iskustvo sa drugim medijima - tekstom, zvukom, linijama... Ako bude uzmogla postati sabiralište za skladnu interrelaciju različitih sadržaja, ako joj pođe za rukom da (p)ostane gipka i osjetljiva na inovacije koje nisu samosvrha, ali koje treba uvažavati, pred njom će se otvoriti neslućene duhovne mogućnosti.

Narušeno povjerenje ljudi, navlastito mladih, u tradicionalni sustav vrednota biva u našoj suvremenosti prošireno i na religijske sustave ako oni nisu osuvremenjeni. Tako tradicionalna metoda koja se sastoji u ponavljanju onoga što su drugi naučili, usvojili ne može da bude djelotvorni posrednik u prenošenju novih ideja. Dok su ranije optimizam i sigurnost bili osnovica vjerskog odgoja u obitelji i institucionaliziranoj pouci, sada se povlače i ustupaju mjesto neizvjesnosti i mnoštvu dilema. Ranije je sve kršćansko, odnosno islamsko bilo ujedno i ljudski vrijedno, dok je sad sve ljudsko ujedno i kršćansko, odnosno islamsko. Ima osnova pretpostaviti da su mladi ljudi u svojoj narasloj nevjerici prema sekularnim porukama skloniji da se suoče, ali ne i da prihvate religijske poruke. Promašenost svjetovnog nije dostatno jamstvo prihvaćanja religijskog. Sociološki nalazi podupiru prosudbu kako se u religiji manje osjeća nadsvijet, a u ateizmu - antiteizam. To je pozitivna mogućnost pluralističkog društva. Mladima manjka živi odnos prema vjerskoj tradiciji i vjerskim simbolima, pa je sklonost ka iracionalnim rješenjima nešto što se ne mora prisno vezati za religiju, nego je individualno diferencirano i posve otvoreno spram drugih duhovnih tvorbi. Ozbiljna prepona u posvemašnjim utjecajima je ugroženo zajedništvo unutar obitelji, sve snažnije konvulzije u društvu koje atomiziraju obitelj.

Moderno društvo se nalazi u grču rađanja novih vrednota. Na djelu je proces sa mnoštvom tenzija koje proističu iz činjenice da su jedna društva prelazak sa starih, povijesno istrošenih vrednota u oblikovanje novih, povijesno vitalnijih vrednota, obavljala na prirodniji način: u njima se vrednote nisu dovodile u pitanje mehanicistički (izvana), nego organički, prirodno-povijesno (iznutra) Ako se u takvim društvima i religija (pa i crkva, kao institucija religije) inkorporirala sretno na način da podupre proces takve evolucije, onda to ne može da proizvede ni krizu religije pa ni krizu crkve. Ako pak crkva oklijeva u tom procesu, a pogotovo ako se i iz ovih ili onih razloga - stavlja na pozicije već povijesno nedjelatnih vrednota, onda to ne samo da se može u stanovitoj mjeri reperkutirati negativno na društvo kao cjelinu, nego i na samu crkvu i, nadasve, na religijske vrednote. Sve vjerske zajednice, uvažavajući vlastito teološko jezgro, imaju znatnu povijesnu mogućnost da svoje poruke transponiraju u jedan novi milje, zadržavajući distinkciju između onog što je transcendentalno i onoga što je povijesno, kulturno promjenjljivo.

Svako demokratsko, pluralističko društvo razmiče okvir duhovnog stvaralaštva. Ono ne malo obavezuje pružajući još nedovoljno iskorištene šanse. Jer, superiornost jednog svjetonazora ili pak njegova nemoć sada se, srećom, pokazuju na otvorenoj socijalno-kulturnoj sceni. U takvom društvu duhovni moćnik nije onaj koji raspolaže političkom (pri)silom, nego onaj iza čijeg stava i koncepta stoji utemeljenija teorijska argumentacija. To je duhovna situacija koja priređuje zgusnutu dramu svijesti u kojoj se čovjek suočava s izmijenjenom ulogom, iskušava vlastitu misaonu (ne)dovoljnost, nailazi na (ne)predviđene prepreke, biva prožet novim napetostima... Nudeći mu na duhovnom raskršću više alternativa, koje, uz to, on sve više kreira, čovjek je u prilici da napravi najbolji izbor.

U svemu tome bilo bi pogrešno precjenjivati, a još manje podcjenjivati religiju kao duhovnu formulu. Njena svekolika izvorna snaga može doći do potpunog izražaja tek sada kada su nestali ili nestaju socijalni i politički steznici. Religiju, zacijelo, ne treba vrednovati - kao ni druge solucije - po onome što ona hoće, nego po onome kako stvarno djeluje. Bivajući nesputana, ostajući na svojim neokrnjenim izvorištima, konačno će biti u mogućnosti da pruži pravu mjeru svog duhovnog prinosa.

Broj 3 Jesen 2000.